“Ono što radimo u životu odjekuje u večnosti”, izgovorio je Russell Crow u jednom od najboljih filmova s početka novog milenija, “Gladijator”. Ponekad je iskoristim kada me pitaju da li postoji sudbina, iako je u filmu imala drugačiji kontekst. Mnogi kao da žele da im kažem da ne postoji. Da je sve stvar izbora. Možda ih je i otac Tadej zbunio sa oniim ‘kakve su ti misli takav ti je život’ pa je ideja da bi mislima mogli da formiramo budućnost preozbiljno shvaćena. Možda bi i on sam precrtao rečeno da zna da se danas to zove ‘manifestovanje’, da ima…
Vertikala
Možda smo sa 15 godina voleli da se pitamo postoji li paralelni svet i da li ima nekog života posle ovog. I to samo istraživački. U tim godinama smrt nas je krepila kao rif Kirk Hammeta u Creeping Death i Bartonov intro za For whom the bell tolls. Smrt je bila odskočna daska za hormone. Katapult u nihil koji se prelivao u slobodu. Još daleko od onih godina kada će nam neko stvarno umreti a mi u toj sekundi ostariti ma gde da se Saturn zatekao i još daleko od onih ljubavi zbog kojih ćemo poželeti da verujemo u reinkarnacije…
Quo Vadis?
Let je kasnio. A kašnjenje se iz perspektive onih koji putuju zove – čekanje. Sve važne stvari u životu zaista dođu, samo ako čekaš. A ako ne čekaš jer ti se žuri, pa odmah nešto preduzimaš da ‘ne gubiš vreme’ onda juriš. Juriš… i ne stižeš. I ja sam jurila dugo. Činilo mi se da ako stanem – sve staje. Išla sam kroz život brzim koracima, lagano preskakala prepreke kao prepone, ranjavala zglobove i stopala (slaba tačka Strelca kao kod konja), pravila prestupe kao na atletskoj stazi, kretala pre vremena, izletala iz ritma, vraćala se, samu sebe stizala i ostavljala….