Postoje u svakome od nas trezori u koje odlažemo sreću. Ti štekovi su toliko dobro zatureni da se čini, kao da smo ih od sebe samih sakrili. Onaj bezbrižan dan na izletu dok je trava bila mnogo zelenija nego danas, pa onaj veličanstveni vikend u kome nije bilo roditeljske svadje a mi u čudu gledali oca i majku kako se u glas smeju možda prvi i poslednji put tako, pa ono mnogo godina kasnije kad smo izbegavajući pogled spojili dlanove sa onom zbog koje je srce tuklo pumpajući krv i terajući nas da bežimo dok još nije kasno. I kada…
Nevremeni (evo je ide, opozicija Marsa i Saturna)
Na moru sam. Isto mesto ko zna koji put. Ista lica sa kojima se pozdravljam i onda nazdravim uveče na mulu. Pijemo ko šta iznese. Ledeno vino ili Zaječarsko. Rasterećuje kad ne postoje ne-znam-kakva očekivanja. Deca se jure i trče s kraja na kraj sela, svi znaju ko je čiji. I to rasterećuje, pa opet, kao da opozicija Marsa i Saturna je mene čekala da primetim kako se sve raspada. Jer sam astrolog, a mi astrolozi primećujemo ono što zovemo ‘slike’. Stolovi koji se raspadaju, kuće zapuštene tamo gde je ranije bilo bar dva tri parkirana automobila, internet koji otvara…
U času (ili, jedan trenutak nepažnje je dovoljan za Veneru u Raku)
Svaka kuća u selu ima tu neku kutiju sa starim fotografijama. Kutije su se menjale shodno vremenu, kao i fotografije koje su vremenom bledele. One crno bele bi se više lomile ali su boje bile otpornije dok su one u boji s godinama postajale mutne, delom jer smo se i mi sa godinama navikli na visoke rezolucije pa nam je oko postalo osetljivo za stare tehnike. Ja nekako više volim to da vidim ovako: kako zaboravljamo imena onih sa slika, malo počne da im se muti lik, kad zaboravimo da se to sa slike uopšte desilo, prvi plan se stopi…